Naizgled su jako različiti problemi s kojima se suočavamo u svakodnevnici i variraju od manjih sukoba vezanih za poslovne i obiteljske relacije, pa do ozbiljnih psihosomatskih poremećaja koji ugrožavaju psihološki i zdravstveni integritet osobe. Kao uobičajene uzroke možemo do u beskonačnost nabrajati brojne faktore, za koje, na žalost, na kraju možemo samo konstatirati da su izvan dosega naše moći i kontrole. Ta spoznaja, do koje prije ili kasnije dolazimo, može nas odvesti do raskrižja na našem putu psihičkog razvoja, na kojemu možemo birati nekoliko osnovnih pravaca. Jedna od mogućnosti jeste i prepuštanje beznađu i depresiji u raznim intenzitetima i varijacijama u kojima je zajedničko to da prevladava osjećaj loše slike vlastite osobnosti koju je osoba iskonstruirala i projicirala na svom unutarnjem psihološkom planu.
Druga mogućnost je pokušaj da se stavi pod kontrolu što veći broj procesa iz neposrednog životnog okruženja, te se tako stvori tijek u kome se sve odvija prema planu koji nama ide u prilog. Ovo su u biti dvije jako pojednostavljene varijante mogućeg kretanja osobnog psihičkog razvoja, ali im je zajedničko to jer se u oba slučaja radi o narcističkim poremećajima u strukturi ličnosti. U prvom slučaju, ego se zadržava u gubitničkoj i deprimirajućoj ulozi, dok u drugom slučaju igra grandioznu ulogu i pokušava dominirati i zavladati svojom društvenom okolinom.
Dobra klasična psihoterapija u konačnici se svodi na jačanje ega u prvoj, odnosno na uravnoteživanje ega u drugoj varijanti. Za takav pristup postoje danas brojne uspješne psihoterapijske tehnike i pristupi. Ako ukupan čovjekov psihički život shvatimo kao ukupnost mentalnih procesa, u kojima se na simbolički način preoblikuje i prerađuje izvanjska stvarnost, o kojoj podatke dobivamo preko naših osjetila, te da ti psihološki procesi imaju svoj propisani tijek i raspored, onda ćemo biti zadovoljni i uobičajenim psihoterapijskim, ili psihijatrijskim pristupom, putem kojeg postajemo ponovno, u većoj ili manjoj mjeri, društveno funkcionalni.
Međutim, veliki dio one psihičke stvarnosti koja čovjeka čini istinski veličanstvenim bićem, ostaje ovim pristupom nepokrivena.
Da bi otkrili ovo carstvo novog psihičkog realiteta, potreban je istinski kritički i radikalan zaokret u pristupu i analizi ljudskog psihičkog procesa. On nipošto ne negira dostignuća suvremene psihologije, već ih nadopunjava spoznajama temeljenim na praktičnoj i drevnoj duhovnosti.
Naime, radi se o tome da se psihologija u svojim analizama zadržava na beskonačnim varijantama analiza ego uloga, smatrajući pri tome da je skup misaonih procesa, ideja, simbola i predodžbi, sve od čega se sastoji jedina i istinska čovjekova osobnost. Zanemaruje se pri tome osnovna karakteristika ega, a ta je da neprestano mora biti uključen u procese natjecanja i dokazivanja, a u svrhu dokazivanja svoje opstojnosti i postojanosti. U tu svrhu ego mora neprekidno kreirati neku vrstu drame u kojoj ¨dokazuje¨ ili ¨pokazuje¨ svoju ¨pravednost i ispravnost¨ , te za tu dramu mora neprekidno imati ili izmisliti neprijateljsku i suprotstavljenu stranu. Ovaj psihološki mehanizam jednako funkcionira, kako na individualnoj, tako na žalost, i na široj društvenoj razini.
Istinski ljudski psihički realitet moći ćemo tek početi promatrati, ne kad odbacimo ego, što je za većinu nas nemoguć i nepotreban zahtjev i zadatak, već kad počnemo kritički i s pozicije neutralnog promatrača ( uloga vječnog i tihog svjedoka), promatrati naše psihičke procese. Promatrati znači, ne identificirati se sa sadržajem misaonih procesa, pogotovo ne sa vrijednosnim prosudbama i etiketama kojima ego neprekidno označava kompletnu zbilju.
Ključna razlika je u promatranju, a ne u prosuđivanju. Tek kada se odlučimo da svjesno napravimo ovaj početni korak, možemo se nadati prvim uvidima u novu i ljepšu stranu psihičkog, koji sada uključuje i nove elemente, elemente duhovnosti.
Ovaj korak mnogi neće željeti napraviti jer za sobom neminovno i nepovratno ostavljaju pozornicu ego drame i uzbuđenja na kojoj, doduše moraju neprekidno i nanovo dokazivati da su pravedni i ispravni, ali koliko god da naporna i mučna drama bila, za sve njene sudionike, ona nudi sigurnost prepoznatljivosti i izvjesnosti, dok se napuštanjem pozornice ego drame ulazi u potpuno novi , neizvjestan i nepoznati svijet, u kome ako nema ega, možda nema ni nas ????
Problem je zaista u tome, što nas zaista ni nema, ali nas nema u terminima ego domene, što ego izuzetno vješto skriva, jer se grčevito bori za svoje preživljavanje. Naime , ako pozornije promotrite, sve što je vezano za opstojnost naše ličnosti, a što se sastoji od naše osobne povijesti, iskustava, stavova, vrijednosnih sudova, predrasuda i mišljenja o svemu i svačemu, osobnih preferencija i sličnog psihičkog materijala koji čini ¨nas¨, smješteno je ili u prošlost ili u budućnost; dimenzije koje zapravo ne postoje. Kada na uobičajen način razmišljamo o sebi, uvijek razmišljamo u terminima onoga što smo bili, učinili ili ne učinili, doživjeli i sl., te u terminima onoga što još trebamo postići da bi se po mogućnosti ostvarili i zadobili sreću i sl. Dakle, ego nikad ne može ni postojati u jedinom istinskom realitetu, a taj je sadašnji trenutak koji je jedini istinski i stvaran.
Za neke će to biti dodatna motivacija da krenu u potragu za svojim istinskim sebstvom, dok će za druge ove riječi biti potpuno nerazumljive, što je znak da su odlučili još neko vrijeme igrati ego dramu na pozornici života, i to je u redu; oba puta su ispravna, možda je drugi put malo duži, bitno je samo da smo iskreni prema samima sebi u odluci, što zapravo želimo.
Da se vratimo na osnovno razlikovanje između ego pristupa i duhovnog pristupa psihološkim procesima, a to je identificiranje sebstva s umnim sadržajem, koje se može ilustrirati čuvenom postavkom ¨ mislim, dakle jesam¨, pri čemu se previđa to da je subjekt tj. pravo sebstvo ostao skriven i nepoznat dok se mentalni sadržaj misaonog procesa nametnuo kao nešto što jeste samo po sebi i za sebe. Obzirom da taj sadržaj koji se nastoji prikazati kao sebstvo nema istinsku samostalnost i stabilnost sam po sebi, on je u neprekidnom stanju nemira i nesigurnosti, te da bi osigurao kakav , takav privid kontinuiteta on mora neprekidno biti u kretanju, i to je ta drama koju um tj. ego stalno i iznova obnavlja. Biti u miru u sadašnjem trenutku gdje nema nikakvih ¨ prijetnji i problema¨ za njega znači kraj , a to si ne želi priznati niti dozvoliti. Stoga, ako nam je istinska želja unijeti mir i spokoj u naše živote, to zasigurno ne možemo učiniti, a da ne dovedemo u pitanje realitet ega.
Druga temeljna postavka u duhovnom pristupu psihološkim procesima, jest preokretanje logike nastanka našeg iskustvenog doživljaja svijeta. Uobičajen pristup nam govori da nam se u životu dešavaju lijepe i ružne , dobre i loše, poželjne i nepoželjne stvari i iskustva čija ukupnost određuje u konačnici i naš stav prema životu. Cijela se pojednostavljena filozofija života, prema tome, svodi na grčevito izbjegavanje lošeg i nepovoljnog, te na stjecanje onoga što donosi ugodu. Takav pristup pretpostavlja stav o izdvojenosti i izoliranosti pojedinca koji se nalazi u životnom okruženju u kome vlada kaos, koji zahtjeva stalnu borbu da bi se izborili povoljni ishodi. Pri tome se uopće ne dovodi u pitanje mogućnost, da je ego kriterij po kome se ukupna životna slika dijeli na ono što je poželjno ili manje poželjno, inferiorniji, od ukupne inteligencije i energije životnog tijeka. Naime, prema toj logici život je nešto što se nama dešava, a po logici duhovnog pristupa, život je ono što se dešava za nas. Mi, naime, nismo i ne možemo biti nešto odvojeno od ukupnog životnog tijeka, a pogotovo ne kao nešto što mu je suprotstavljeno. Sukladno tome, osjetiti puninu života možemo tek onda kad maknemo ego brane, barijere i filtre koje si postavljamo pred rijeku života.
Drugo, obzirom da je ljudsko biće najsavršeniji izraz kreacije inteligentne životne energije, ukupnost ljudske mentalne energije, bilo na individualnoj, bilo na kolektivnoj razini tolika je, da se izravno manifestira na pojavnoj razini u onom obliku koji mi nazivamo životne pojave, procesi i događanja. Drugim riječima, mi izravno kreiramo naš doživljaj stvarnosti, samo je razlika u tome da li to radimo nesvjesno ili svjesno. Na to već stoljećima upozoravaju majstori iz svih duhovnih tradicija.
Kad to shvatimo, shvatiti ćemo i da je sa svijetom, koji nas usput rečeno toliko muči, sve u redu; on je točno onakav kakvim smo ga mi stvorili. Ukoliko nam se na sviđa to što vidimo, prvo bismo se trebali zagledati u svoj mentalni proces. To je jedino što bi trebalo mijenjati, naravno, ako želimo promijeniti svijet.
Svijest pojedinaca sve se više premješta na novu razinu, razinu svjesne uporabe životne energije s pozicije ljubavi i istinskog sebstva, te napušta razinu ega i njegovog neprekidnog straha koji uzrokuje brojne sukobe i drame da bi osigurao svoj opstanak. Činjenica jest, da je ovo doba kada su podjele i razlike između jedne i druge razine svijesti sve izraženije i očitije. Svijet može krenuti u jednom ili u drugom smjeru, ali jedno je sigurno; životna energija je vječna i neuništiva, stoga razloga za strah nema.
Ovo je jako kratki sažetak suvremene problematike koja se odnosi na stanje individualne i kolektivne svijesti kako je ja danas vidim, i u ovim okvirima se odvijaju razgovori koji imaju za zadatak da oslobode osobu prekomjernog straha i tiranije uma, a u svrhu oslobađanja veće količine životne energije koja je bila zarobljena strahom i naporima za očuvanjem lažnog ego sebstva.
Ukoliko želite puno detaljniji prikaz ovog pristupa, naći ćete ga u djelima E. Tollea i N. D. Walscha, koji ovu tematiku obrazlažu na način koji je primjeren zapadnjačkoj filozofiji i načinu razmišljanja.
Naravno na kraju se postavlja i neizbježno pitanje, što je to onda pravo sebstvo, za razliku od lažnog tj. ego sebstva? U načinu odgovora na ovo pitanje leži ujedno i razlika između duhovnosti i religije. Religije na to imaju unaprijed spremljene odgovore, koji su zapravo istiniti u mjeri u kojoj su ih duboko doživjeli i proživjeli njihovi utemeljitelji.
Duhovnost traži od nas da se zaputimo na teži i zahtjevniji put pronalaska naše osobne istine i sebstva. Na tom putu, učenja velikih učitelja čovječanstva, mogu nam biti od velike koristi, ali to su samo putokazi koji imaju za cilj pokazati put prema istini. To nisu, i ne mogu biti za vas gotove istine, do njih morate doći sami i doći ćete sami. Nitko taj put umjesto vas ne može preći. Uloga terapeuta slična je ulozi vodiča kroz zanimljiv i životopisan krajolik vašeg životnog putovanja. Terapeut je prešao bezbroj puta taj put, te vam može ukazati na moguće stranputice i time skratiti vrijeme potrebno za putovanje. Može vas provesti jednim dijelom puta, ali ostatak puta morate preći sami ili uz pomoć drugog vodiča. Najboljeg vodiča naći ćete u svojoj nutrini, ali ako vam se početak puta čini teškim, možete ga otpočeti s terapeutom.
Izbor je samo vaš i put je samo vaš.